Rođena kad se žito sijalo,
upisana kad se bralo
i Mehmed na konjima
odvukao par vreća do varoši
da proda.

Rekli su joj da treba znati
tek poneko ćirilično slovo,
radi potpisa,
i da je nauka:
zamijesiti hljeb, oplesti čarape,
udati kćer čistog obraza
i izvesti sinove na pravi put.

Udajom za Isaka izgubi identitet
i nadu da će ostariti sa čovjekom kojeg voli.
Tugu je liječila gledajući
osmijehe sinova,
kćerkino lijepo lice
i kršno tijelo ispod širokih haljina.

U sebi vidje ostvarenu ženu.

I pucanj.
Top.
Granata.
Odvedoše i Mehmeda, i Isaka, i sinove.
Sa kćerkom je vođena,
od žice do žice,
od kuće do kuće,
od šume do šume.
U jednoj je posljednji put ubijena,
gledajući vojnike kako joj kćerkin prljaju obraz.

Umrla, nakon što je spustila u zemlju,
i najmlađeg sina pronađene kosti.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.