Imali su sretan život
i kćerku sa njegovim očima i nosićem.
Voljeli su miris zemlje nakon kiše,
zvuk šume,
u jesen kada vjetar sa lišćem
izvodi smrtonosne korake,
ostavljajući krvave tragove zemlji
da tu, u proljeće, iz boli
cvijet iznikne.

Imali su imanje,
u koje može stati stotinu dječaka i djevojčica,
bez kuće,
zajedno sa svojim igračkama,
koje grle onako kako se majke grle
i još ostane mjesta za duplo više njihovih snova.

Imali su i jednu želju,
da njihova krv teče i muškim djetetom.
Rodila se i druga sa njegovim očima
i nosićem,
i treća,
i četvrta.

“Piše su lijepe” – kažu njegovi
“ali one nisu djeca, ganjajte dok se ne rodi sin” – završiše.

I rodi se,
i nije imao njegove oči,
ni njegov nosić,
i nije volio kiše,
ni jeseni,
ni proljeća.

Volio je umjetnost
i ništa više.

I imao jednu želju
da ostavi sve
i ode tamo gdje
zvuk gitare
gradi imanja.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.