Smrkava. A na zapadu, nečija noga gurnula krčag sa vinom koje se prolilo vidikom. Mlad mjesec, kao rogovi s kacige u kojoj, na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše borovina na smjesu limuna sa tamjanom. Na straži borac, dugačak i krt ko slamka ražana. Krt od mladosti i ljubavi. Izvlači iz njedara bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice. Dugo joj […]
Čovjek koji nikad nije upoznao patnju nikad ne može biti pouzdan u sebe, niti može spoznati sopstvenu vrijednost. Žozef de Mestr Mi što smo prošli opsadu Sarajeva od toga nećemo imati, razumije se, ništa. Iskustvo koje nam neće ni za šta služiti: kao da si bez ruku ostao, a violinu osvojio, kako bi rekao Rasko. Niti ga možeš drugima ispričati. […]
Nešto se promijenilo između mene i ljudi otkad sam jednome od njih roditelj. – Pol Klodel Trčim s kćerkicom kući – granate su nas, opet, iznenadile na ulici. Granate, već stoljećima, svaki dan padaju, i svaki put iznenade. Požurujem je ljutitom galamom: srdžbu s tobdžija srpskih prenosim na dijete čekano deset godina. Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo kraj […]
Ti, pismo arapsko, puno si krivih sabalja i mladih mjeseca. Nema više aždaja u Ropušnjačkoj pećini Ali nema ni blaga na kojem ležale su Ovuda, bogznakad, na konjima, Prođoše osvajači, A i sad, evo, kišemo od prašine Što digoše je Njihova kopita. I kuda li se djenula stouha duša djetinja Što slušala je putanje sniježnih pahulja Slušala korake prednemanjićkih sjena. […]
To je tišina i osama od kojih možda Bog počima Što se zelene i plave poput polarnog leda I kakvih ima samo u duši što se iz svoga Mesa maločas iščupala i, izbavljena od svjetskoga Zla, kuglu zemnu odozgo gleda Orlinjim očima. To je tišina i osama kad osluškuješ perje ptića Kako raste, kad osluškuješ kako zova, Međ zidinama, iz […]
Uvodni ciklus u Kamenom spavaču sastoji se od pet pjesama pod skupnim naslovom Slovo o čovjeku, ali, pošto se u svakoj od njih istim postupkom raspredaju isti motivi, možemo ih čitati i kao jednu pjesmu u pet odjeljaka. Ključ ovih stihova [iz “Prvog” slova] krije se u igri trpnih glagolskih pridjeva koja se produžuje i u sljedeća četiri «slova» kao […]
Pjesmi cu pristupiti iz jezickog ugla. Ako dovoljno sabrano naperimo sluh, odmah cujemo jezicku aritmiju, to jest, smjenjivanje dva glasa medjusobno oprecna, koji se sudaraju. U prvoj strofi, jezik je umiven, poetican, s dozom svecanosti: jedna uravnotezena recenica proteze se kroz cetiri stiha, sa turcizmima stavljenim u rime, to jest na povlastena mjesta u strofi, sto cini osjetnijim njihovo prisustvo […]
s ledine zelene, ranjen, gledao u nebesa. Milion milja uokolo ničega nije bilo. Jest, milja, kao da je praznina grdna što je Hučala, oko mene, u stvari, bila pučina. Gola i nedogledna. Od svega, ispod neba, Ostala slijepa golotinja koja neljudski huči. Isprva su, doduše, srpske se žabe čule Po dobrinjskim barama. No brzo su zamukle. Ja, čudnoga li čuda: […]
Smrkava, a na zapadu, nečija noga gurnula krčag s vinom koje se prolilo vidikom. Mlad mjesec kao rogovi s kacige u kojoj, na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše borovina na smjesu limuna sa tamjanom Na straži borac, dugačak, i krt ko slamka ražana. Krt od mladosti i ljubavi. Pomno izvlači iz njedara bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice. Dugo […]
Nakon balkanskog rata, Turci su naglo otišli, A mržnja ostala. Sad se prolama u Bosni. Mržnja traje, mada je njen predmet ispario. Ljudska duša je vazda kasnila za svijetom. Duša je vir gdje zimi ogledaju se ždrali ujesen k jugu odletjeli. Pet vijekova Turci bili im u gostima. A prekonoć otišli. I da se mržnja utulila kakvo bi zjalo u […]
a znaš da zalud liježeš: sjutra ćeš ustati izmoždeniji no kad si legao. Izjutra ustaješ iz postelje a znaš da zalud ustaješ: jučerašnji čeka te dan, sa jučerašnjim stresovima. S prekjučerašnjim poniženjima. S nakjučerašnjim očajem. Ova opsada ne traje dvije godine, već jedan (tje)dan, kome svršetka nema. Od ovoga bi, čini mi se, moglo da me odmori Jedino more. A […]