Miloradu Pejiću

Tebe, za koga se priča da si slijedio miris sjevernog jelena,
nisam mogao pratiti. Ne zbog toga što su tamo gdje živiš
slike oštre kao žilet, niti zato što svaki ulazak u toplo
zamuti pogled magleći stakalca naočala.

Ne zbog nedostatka snage: niko ne zna odakle mu,
niti šta je to što ga pokreće. Uzalud bi bio
i najsnažniji zamah krila da nema lakoće ptičijih kostiju
i šupljikavosti lobanje.

Drugog puta, osim ovog, za mene nije bilo.
Uzdizao sam se teško, naizgled lijeno i lelujavo
poput naočarke koju budi zvuk fakirove frule.
Ali i to je, priznat ćeš, čudo: kad običnog gmaza
muzika odlijepi od zemlje. I za tih nekoliko trenutaka
sam zahvalan. Toliko o meni. I toliko o muzici.

Vratimo se tebi: ako nemaš blizanca, otkud onda dvostruka
sjena na svemu što opisuješ? Na to bih htio odgovor,
prije nego što se na nas sruči bijela lavina ludila
što pritajena vreba tamo gdje i tišina puca od zime. Tamo,
gdje se lice i naličje susreću kao rana i hladna obloga.

© 2009 by Adin Ljuca

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.