Nisam nikada i nigdje vidio dunju ali lipe
i u Skandinaviji cvjetaju. Jedino, isprane
čajem kiša, slabo mirišu. Miris balkanske
lipe uvlači se ljeti, jak kao parfem, u deke
i u džempere. Dunje rđaju na ormarima
u hladnim spavaćim sobama u jesen.

Na Balkanu je i zlo i dobro uvećano i zato
nikada nije dosadno. U njegova gvožđa
upao sam davno kad su me ko dijete svi
voljeli i prebacivali, pušači i alkoholičari,
iz naručja u naručje, iz krila u krilo.
Vrištao bih i otimao se kobajagi, nikada
svom snagom da me slučajno ne ispuste
i da im se slučajno sasvim ne otrgnem.

Milorad Pejić

Ova pjesma je prvi put objavljena na engleskom časopisu Modern Poetry in Translation (Oxford, proljeće 2015).

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.