Niko sebi ne bira život: kljucanje čamaca o zidinu.
Moje poruke prijateljima, moj stid spram onih
koje ćemo pokoriti, ti znaš kraj i početak svega,
riječi koje su me odvele u izgnanstvo.

Liječili smo se na Hvaru, odlazeći zimi i noću
kada je voda daleko od nas, pod svjetionicima.
Kao nad kandila mudraca naginjali smo se oko
stolova starih parova u zadimljenom potpalublju,
prateći karte kao vlastitu sudbinu. Osluškujući
kapanje prstenja.

Ti pamtiš šta sam tražio tumarajući po napuštenim
ribarskim selima, razmičući obješene konopce kuda
sam išao. Što dublje od puteva kojima prolaze
pomračeni, što dalje od aplauza. Toliko da otupi
čulo otimanja, strahom od plijena uzdrhte razapete
mreže.

Jednom sam bježeći pred crtom kiše, ko sok uz
slamčicu, pao u taman vrt, u zujanje limunova.
Takoreći dovde. Kako migolje godine sve teže
raspoznajem uspomene, kao da sam niotkud.
Skoro izjednačen s tišinom. U boci brod.

Milorad Pejić

Luleå, aprila 1994.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.