ČITAJUĆI UHODE
Čitajući Uhode čovjek brzo zaključi da prostitucija nije najstariji zanat na svijetu, da ima zanata koji su i stariji i složeniji, da ima igara u kojim su ulozi veći i krvaviji, a gubici strašniji i beznadežniji.
Uhode se mogu čitati kao uzbudljivo štivo o vječno zanimljivoj špijunaži, kao istorijski roman, kao niz psiholoških studija, kao zbirka pripovjedaka u kojim se prepliće stvarnost i legenda, mjestimično kao zbirka lirskih pjesama, ili pak nerazumljivih šifrovanih poruka, i šta god zaključili, kako god imenovali ovu prozu, pogriješićete i bićete veoma blizu istine.
Trilera i romana sa trilerskim elementima ima bezbroj, ali romana u kojim bi se istorija nacionalne misli o opstanku podudarala i poklapala sa istorijom uhođenja kao vojne, političke, pa ako hoćete i naučne discipline, da mi znamo, nema ni kod nas ni u svijetu. Ima knjiga, poput Uhode Džemsa Fenimora Kupera, u kojim je uhođenje u jednom kraćem razdoblju (rat Sjevera i Juga) i kroz sudbinu jedne ličnosti dato kao dio nacionalne borbe, ali nema knjige u kojoj bi uhođenje bilo istraženo čak u cjelokupnoj istoriji jedne zemlje kako je to učinjeno u Sušićevim Uhodama.
Prostom ljudskom oku nevidljive su suze i krv što se svakodnevno liju oko uhoda i uhođenja. Nije ovdje riječ o zastrašujućoj Orvelovoj 1984-toj u kojoj je uhođenje dovedeno do potpune javnosti, dakle do potpune svoje suprotnosti, do apsurda, već o skrivenoj borbi na život i smrt o kojoj se prava istina ne saznaje nikad, o borbi kojoj ni njeni akteri najčešće ne znaju ni obima, ni kraja ni konačnog smisla, mada u njoj stalno zalažu jedino i najviše što imaju – život.
Kad završi čitanje Uhoda, i kad odloži knjigu, čitaocu se na prvom mjestu javi misao da istorija zemlje, istorija naroda, nije ono što se čita u udžbenicima, da je to što se nalazi u knjigama samo daliki odsjaj i odjek onog što se skriva po tajnim pretincima, po arhivama, što se uništava odmah nakon upotrebe, što ostaje nedešifrovano za sva vremena ili se odnosi u grob. Tajni a nemjerljivi pokreti, lukavstva, nadmudrivanje, svirepost pod plaštom plemenitosti, licemjerje u službi istinskog uvjerenja i iskrenost u službi najstrašnijeg licemjerja, sve su to elementi i zakonitosti uhođenja u kojem nema sredstva koje ne bi bilo opravdano ponajčešće skrivenim i nepoznatim ciljem. Uhođenje, to je priča o santi leda čiji je samo mali dio vidljiv, to je skrivena ali istinita istorija svake organizovane ljudske zajednice.
Specifična istorija bosanske države to je specifičan vid borbe različitih i mnogobrojnih uhoda. Gubitak samostalnosti bosanske države u XV vijeku Sušić vidi u njenom gubitku moći da se odupre tuđim, na prvom mjestu dubrovačkim i turskim, uhodama. Narastanje njene moći na ovom planu nužna je posljedica i uzrok narastanja njene nacionalne oslobodilačke misli.
…Gradaščević iz Uhoda javlja se kao prvi začetnik nacionalne oslobodilačke misli Muslimana u Bosni, prvi čija misao u sebi nosi i elemente klasnog oslobođenja i svijesti o istorijskoj nužnosti i potrebi zajedničkog življenja triju naroda u Bosni. On se zapravo javlja kao nosilac svih progresivnih elemenata čovjeka sa ovog tla. Njegova sposobnost da se odupre uhodama ovdje se javlja kao znak prepoznavanja za ponovno uspostavljanje bosanske vitalnosti.
![Creative Commons License](http://i.creativecommons.org/l/by-nc-nd/3.0/88x31.png)
The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.