nećeš puno toga pamtiti
o meni
misao tu i tamo
naprezati se postati
slikom:
uz prigodne fotografije bit će
još više zbunjujuća

kad si pokrenuo svoj električni vlak
bio je to vlak
mojega prognanstva
koji sam morao opetovano zaboravljati
dok su mi umrtvljeni prsti
držali palicu za upravljanje

hitnuo si mojeg punjenog psa sa žalosnim očima
s kreveta i ustrijelio ga pištoljem na vodu
i kad sam se gradio da plačem
kazao si: Ne brini, nije pravi.
Evo, možeš ga natrag uzeti.

pustio sam te dobiti sve ratove,
tvoje plastične vojnike
napredovati k mojoj strani saga
zajedno s tenkovima i kamionima,
rušeći moje kuće od kocki,
stabla i putokaze, ostavljajući me bez doma
sa širokim nepobjedivim smiješkom na usnama

svakodnevno si u pet išao doma
da nastaviš sa svojim osvajanjima:
jesam li i tamo bio dostojan protivnik,
premda si sljedeće jutro trčao
prema meni, raširenih ruku vikao
dok ti je u jednoj sjajni bombarder prijeteći
lebdio, Djede, hoću se igrati s tobom.

preko vikenda, sjedeći u najsigurnijem kutu
sobe, često sam krao tvoju maštu,
hoteći iskušati svoju odlučnost
da živim;
razigrano umiranje činilo je izlaz,
milostiv čas odlanuća, premda sam znao
kako neću biti u tvojoj blizini kad spoznaš
cijelo si se vrijeme borio
protiv mrtvog čovjeka.

Iz knjige pjesama Vrijeme zatvaranja, 2008 – © 2008 Mario Susko

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.