Adinu

Dok je zemlja u kojoj sam rođen prinudno prizemljavala,
rasli su nam životni i fudbalski apetiti.
Gluhi i slijepi za pitanja
koja su nam doslovno eksplodirala pred očima,
kontemplirali smo zvjezdanu budućnost
za sebe,
za potomstvo,
za naše prvotimce.

Na pitanje zašto u centru odbrane drži igrača
koji tamo ničim ne pripada,
(pored toliko očigledno boljih)
tadašnji trener reprezentacije
(čovjek inače mudar i šarmantan)
odgovorio je:
“Tako ostali igrači na terenu uvijek znaju
odakle im vreba opasnost
i tako iz njih izvlačim maksimum.“
Rekao je kako voli imati kontrolu
nad slabim mjestima u timu,
da ih radije sam kreira,
nego da ih otkriva u toku važnih utakmica:
“Svaki pravi šampionski tim mora imati svog Spasića.”

Nisam više siguran da li je to rekao baš tako,
ali tako smo to moji prijatelji i ja zapamtili –
ili domislili, svejedno.

Dok nas je zemlja u kojoj sam rođen
prinudno prizemljavala i razemljavala,
mi smo se uzajamno bodrili
kontemplirajući šampionsku strategiju,
kreirajući i njegujući svoje vlastite spasiće
u vjeri da je to najbolji način
da iz sebe izvučemo maksimum
na svjetskom prvenstvu
koje je u zatišju topovske grmljavine
upravo proticalo
bez nas.

Potpuno smo smetnuli s uma protivnike na terenu,
zapostavili vlastite jake strane
traćeći ih na mukotrpna drugoligaška preživljavanja
ili ih uzimajući zdravo za gotovo –
sve dok nismo atrofirali od dugog čekanja na šansu
da konačno zaigramo u kakvom finalu.

Još uvijek smo tu.

Ako se malo bolje zagledaš, spazit ćeš nas
kako sjedimo snuždeni na klupama za rezervne igrače
drugih zemalja sa šampionskim aspiracijama,
očiju i ušiju širom otvorenih za najmanje naznake
prinudnog slijetanja
u trenerovim mudrim i zavodljivim riječima.

(Marta 2009)

© 2009 Saša Skenderija

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.