Smrkava. A na zapadu, nečija noga gurnula
krčag sa vinom koje se prolilo vidikom.
Mlad mjesec, kao rogovi s kacige u kojoj,
na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše
borovina na smjesu limuna sa tamjanom.
Na straži borac, dugačak i krt ko slamka ražana.
Krt od mladosti i ljubavi. Izvlači iz njedara
bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice.
Dugo joj miris pije. Tih pet-šest grama tekstila
mogao bi provući kroz burmu vjenčanu.
Prizor božanski neiskaziv. Reći ga riječima
bilo bi što i težinu zrake sunčeve
na terazijama izmjeriti.
Odjednom, od svega, od vinskog zapada
od rogatog mlađaka, od ženske bluzice
po čijemu se mirisu, kao po koncu, izlazi iz pakla –
odjednom, od svega toga, bi mi lakše na duši.
I lakše na svijetu.
Znaš i dalje da na zemlji postoji
rat ko crno klupko. Al s njime bi se duša
igrala kao mače. Smrt se i dalje
kroza sve providi, ali ne kao prćasta
lubanja kroz kožu lica, već kao sjemenka
kroz zrno grožđano: čini ga čarobnijim.

© 2012 Marko Vešović

AGNI Online

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.