Kad Vilići seku udavaše,
trista ovnov’ kurban učiniše,
tri turbeta nova sagradiše,
trista djece sunet učiniše
da im seka zdravo goru prijde.
Kad je seka zdravo goru prišla,
goru prišla, u polje unišla,
udarila kiša sušnježica,
svi svatovi natrag pobjegoše,
osta zlato nasred polja sama.
Na zlatu je devet kavadova
i deseta svilena košulja.
Sve se devet za košulju smrzle,
tanka koša za bijelo tijelo,
žute čizme za krnali noge,
prstenovi za bijele ruke,
a đerdani za bijelo grlo,
zlatna peča za medena usta.
Ona ide đuveginu dvoru.
Kad je došla pred bijele dvore,
izlazila stara svekrvica.
Ne veli joj: “Jesi li ozebla?”,
nego veli: „Kako si nam lijepa!“
Izlazila mlada zaovica.
Ne veli joj: „Jesi l’ nam ozebla?“,
već joj gleda vezak niz košulju.
Izlazila mlada jetrvica,
iznosila čedo u naramku,
pa svom čedu ona govorila:
„Pitaj, dušo, je l’ ozebla strina?“
Kad te r'ječi mlada razumjela,
mašila se rukom u džepove,
izvadila jagluk srmom vezen,
u jagluku hiljadu dukata:
„Nader tebi, čedo prenejako,
jagluk deri, a strinu spominji!“
Ona ide u gornje čardake,
tere pada na mehke dušeke.
Oni mlidu da se prenemože,
al’ se zlato s dušom rastade.

(Maglajlić, br. 46/1995: 255-256)

Maglajlić, Muijib. Usmena balada Bošnjaka. Sarajevo: Preporod, 1995.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.